SPLIT – Sinoć je u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu po prvi puta gostovao Slovački plesni teatar sa svojom modernom i nesvakidašnjom interpretacijom Carmen u koreografiji Jána Ďurovčíkog. Kritika ovu izvedbu izdvaja po intenzivnosti svoje strasti, ističući kako „u svojih 50 minuta donosi više emocija nego bilo koja trosatna glazbena izvedba ispunjena srcolomnim arijama“. Ovakav opis nas nikako ne smije prevariti u zaključku kako sinoćnja izvedba Carmen nije srcolomna, jer upravo suprotno – tih 50 minuta su bile apsolutna bomba emocija koje i kakve poznajemo danas.

 

Scenu je otvorila čitava plesna ekipa obučena u haljine, neovisno o spolu plesača, te u zvučnim cipelicama koje neodoljivo podsjećaju na obuću s dvora Luja XIV., takoreći oca klasičnog baleta, stvarajući s njima zborni latino zvuk. Samim izlaskom na pozornicu, slovački ansambl je pokazao da ono što će splitska publika imati priliku vidjeti nije nikako nešto što su mogli očekivati.

 

Za djelo koje je saželo svoj izričaj u nepunih sat vremena, izvedba je jako intenzivna i uspjela je obuhvatiti bit poruke, a to je sirova, nefiltrirana strast, na trenutke pomalo vulgarna kao rezultat mješavine intimnosti i nasilja iz strasti. Upravo to je potvrdila i sama Ivana Kučerova koja je utjelovila ulogu Mihaele ističući kako je ova adaptacija Carmen sasvim drugačija od bilo koje druge koju smo imali priliku vidjeti, upravo zato što pokušava doći u kontakt isključivo s modernom publikom kroz „on the edge“ shvaćanje apsolutno svake emocije prikazane u baletu. Svaka emocija – strastveni odnos Carmen i Don Josea, Carmen i Escamilla, Mihaelina i Don Joseova ljubavna bol, itd. – dovedena je do svog ruba, do maksimuma, ogoljena i izvrgnuta nakaradnom, ali prekrasnom pretjerivanju.

 

 

 

Ekipa Slovačkog plesnog teatra se snašla u tom intenzitetu solidno, ništa više i ništa manje od toga. Ekspresijom su možda u jednom dijelu nedorasli težini zadatka jer, kako kaže sama Kučerova, prenijeti tako intenzivnu emociju zahtijeva određenu koncentraciju te je veliki izazov prenijeti je da ne izgleda artificijelno, već prirodno i neposredno. S druge strane, nositeljica čitavog komada, sama Carmen (V.Bielikova) definitivno nije prenijela tu neposrednu ekspresivnost, iz tog razloga smo taj dojam indukcijom doveli do čitavog tima Slovenskog plesnog teatra. Ekipa je apsolutno kvalitetno odradila svoj zadatak, no intenzitet koji su htjeli prenijeti zahtijeva definitivno nešto više od „odrađivanja“.

 

Nekoliko „highlightova“ ćemo svakako srednjoročno zapamtiti. Lik Escamilla je predstavio jedno lijepo osvježenje i novitet same adaptacije, a to je da su njegove plesne točke integrirale i dijelove slovačkog folklora. Moramo reći kako je njegova brza ritmička okretnost i snalažljivost u tom spoju zaslužila pljesak koji je dobila. Jednakim pljeskom je publika mogla nagraditi i završnu scenu u kojoj slomljeni Don Jose u ljubavnom bunilu i bijesu ubija Carmen, s obzirom da se radi o jedinom dijelu koji je uspio prenijeti svo ogorčenje, strah, slabost, ludost i strast koji su nagnali Don Josea na taj čin u bunilu.

 

Splitska publika je iznenađujuće dobro reagirala na sinoćnju izvedbu, kao i na tri uloge nositeljice komada (Carmen, Don Jose, Escamillo). S obzirom na to, moramo se, zbog moguće subjektivnosti, ograditi od dojma kada govorimo o uspješnom ili neuspješnom prijenosu emocija jer je publika, sudeći prema reakcijama, ipak nešto uspjela osjetiti.