Balet se u Rusiji počeo razvijati u vrijeme vladavine Petra Velikog, koji je 1718. godine carskim ukazom uveo obvezne balove europskog stila plesa. Prva baletna predstava izvedena je 1733. godine u Moskvi, na Carskom dvoru, a izveo ju je kadetski korpus kojeg je uvježbao Jean Baptiste Laud. On je u to vrijeme radio kao balet – majstor u Stockholmu, a u Rusiji je poučavao upravo učenike kadetskog korpusa.

Kada se 1738. carska prijestolnica preselila iz Moskve u St. Petersburg na Laudeov prijedlog kći Petra Velikog, Jelisaveta, ukazom je osnovala baletnu školu u St. Petersburgu. Ta je škola baza buduće baletne škole Carskog kazališta koje je utemeljeno 1738., a škola postoji i danas i zove se Akademija Ruskog baleta Agrippine Vaganove . Kasnije carica Katarina Velika uvozila je balet – majstore da koreografiraju svečanosti na njenom dvoru. Mnogo je tadašnjih uspješnih plesača i koreografa došlo (nastupati) u Rusiju: M. Taglioni, C. Grisi, F. Cerillo… Sto godina kasnije petrogradski Marijanski teatar i moskovski Boljšoj bili su u državnom vlasništvu, a predstave su se uglavnom radile za dvor i visoke činovnike (manje od trećine mjesta u kazalištu bilo je za publiku). Svi su baleti zapravo slijedili isti obrazac: priču se iznosilo konvencionalnim pantomimskim gestama, a plesovi (koji ponekad nisu imali veze s radnjom, ili su samo djelomično imali veze) umetali su se na prikladnim mjestima.

Žene su nosile ružičaste trikoe, špice i kratke tutue – uvije, bez obzira na epohu ili mjesto radnje. Za egipatski bi balet na haljinama bili naslikani hijeroglifi, za španjolski ples koristili su se velovi… Glazba se naručivala u nekog od kućnih skladatelja a oni su, gotovo po dužnosti, skladali zvonke melodije. Koreografi su uglavnom bili stranci, jer su se oni više cijenili, no plesači su bili Rusi.

U drugoj polovini 19. st. dolazi do krize u baletu svugdje u Europi – osim u Rusiji, i to zbog pojave francuskog plesača i koreografa, Mariusa Petipe (koji u Rusiju dolazi 1847. i tamo ostaje do kraja života) On baletu koji je pred krahom vraća stari sjaj. Njegovi najpoznatiji baleti su Kralj Kandol (1863.), Don Quixote (1869.), Tribli ili domaći demon (1871.), Bajadera (1877.), a suradnja s Čajkovskim učinila a je najvećim balet-majstorom u povijesti plesa (ruku na srce, imao je Petipa i par neuspjelih baleta, no oni se zanemaruju, jer ono što je ono što stvorio ima veliko mjesto u povijesti baleta). Upravo on je koreografirao tri najpoznatija bijela baleta – Orašara (1892.), Labuđe jezero (1895.) i Trnoružicu (1890.). Glavni suradnici bili su mu Lav Ivanov i Enrico Cecchetti. Petipa se pokazao kao nedostižan majstor ženskih i muških varijacija, adaggia, pas de deuxa, povijesnih i karakternih plesova. On nije bio zainteresiran za mijenjanje standardnih formula, ali bilo koju beznačajnu priču ispunio bi s pet činova, iskazujući raznolikost stilova i ljepotu akademskog plesa.

– Njegovi obrasci za corps de ballet, koji je znao pripremati kod kuće na šahovskoj ploči, pokazuju silnu raznovrsnost u granicama simetričnih planova koje se smatrao obveznima slijediti. Solo plesovi, poznati kao „varijacije“, bili su uvijek građeni na nekom motivu, obično na temi stavka i bili su inspirirani ili glazbom ili nekom posebnom osobinom izvođača za kojeg su bili kreirani ; svi su oni iskazivali savršeno preciznu strukturu i ljepotu linije, no svaki je imao i svoj vlastiti kinetički „tek“ i strukturu. Kod standardnog pas de deux-a – koji je uvijek sadržavao propisan adagio za oboje plesača, varijaciju za svakog posebno, te tehnički briljantan allegro coda – Petipa je često obilježavao svoje kombinacije akademskih koraka osobnom notom: i premda su rijetko bili izrazito dramatski, ovi su dueti često posjedovali poetsku ekspresivnost – piše Selma Jeanne Cohen u knjizi Ples kao kazališna umjetnost.

Iako je bio odgojen u duhu francuske baletne škole, Marius Petipa je od talijanskih balerina i plesača s usvojio čistoću i preciznost talijanske baletne škole i njihovu jedinstvenu pantomimu. Time je reformirao ruski balet i postavio temelje baletnoj školi. U njegovim su baletima briljirale talijanske balerine kao što su: Virginija Zucchi, Emma Bessoue, Elena Cornalba, Pierina Legnani (poznata po tome što je prva izvela 32 fuetea na špici)… Kao pedagog odgojio je generacije plesača i koreografa, među kojima je najpoznatija balerina Ana Pavlova.