MOSKVA – Plesači moskovskoga Bolšoj teatra ovih dana ne žure na godišnji odmor nego pripremaju novu premijeru čiji naslov izaziva pozornost i radoznalost. Riječ je o svjetskoj premijeri baleta Nurejev u koreografiji Jurija Posohova, na glazbu Ilje Demuckoga, prema scenariju Kirila Srebrenikova, koji je ujedno i redatelj projekta. Isti autorski tim surađivao je već u tom znamenitom kazalištu proteklih sezona na baletu Junak našeg doba, prema Ljermontovu romanu, koji je odlično primljen i od kritike i od publike te na isti način nastavljaju dalje.

 

Balet je trebao biti premijerno izveden za nekoliko dana, 11. srpnja, no prije glasnogovornik Boljšoja javnost je jučer obavijestio kako je predstava odgođena. Ne zna se na koliko dugo, no s obzirom na uigrani ansambl, koji koreografiju zna, sigurno je da će biti izveden.

 

Na brojne upite novinara koji prate nastanak baleta, koreograf Posohov rekao je kako nije riječ o predstavi koja će pričati priču o životu znamenitog plesača Rudolfa Nurejeva, nego žele prikazati ono što je taj genijalni umjetnik ostavio u sjećanjima i srcima ljudi koji su ga imali prilike vidjeti. Oslonac dakako traže u njegovu zanimljivu i burnu životu u kojemu je, u danas već davnim vremenima, imao hrabrosti istraživati nove načine plesanja i življenja, ne mareći za moguće posljedice svojega odabira.

 

 

Rudolf Nurejev, rodio se u vlaku, 1938. godine, na željezničkoj pruzi pokraj Irkutska. Čini se da je taj dolazak na svijet u putujućem vagonu obilježio i ostatak njegova života. Putovanja diljem svijeta bit će do kraja, osim baleta, jedina stalna pojava u njegovu životu. Obitelj, siromašna kao i većina stanovništva sovjetske države u to vrijeme, selila se često prema potrebama očeve službe, a bio je vojno lice. Takvu ocu, odgojenom u strogom vojničkom duhu nije se sviđao dječak koji mašta o svemu samo ne o vojnoj karijeri. Odnosi oca i Rudika, kako su ga zvali, nikada nisu bili prisni, naprotiv dječak se bojao oca. Nasuprot tomu, majka je pružala utočište u kojemu su mašta, glazba i ples zauzimali velik prostor.

 

Poslije brojnih selidbi obitelj se 1945. godine napokon skrasila u uralskome gradu Ufi. Živjeli su u zajedničkom stanu, tada uobičajenoj životnoj situaciji, u skromnoj sobici zemljanoga poda, u hladnoći koju dječak nikada neće zaboraviti, kao ni glad koja je obilježila živote mnogih u tom vremenu. Hrane nije bilo. Unatoč bogatstvu koje će svojim plesanjem kasnije steći, njegov biograf Otis Stuart, zapisao je njegove riječi: Sve što mi je zapravo potrebno u životu, to je soba, postelja, kupaonica i vrata kako bih mogao izaći i ponovno doći na scenu!

 

Hladnoću djetinjstava nikada nije zaboravio. Njegovi prijatelji svjedoče da su u svim njegovim stanovima ili kućama, prostorije bile uvijek pregrijane. Ufa, unatoč udaljenosti od poznatih baletnih centara tog vremena, imala je kazalište u kojemu su povremeno gostovali baletni plesači. Za jedno takvo gostovanje, majka je, učinivši golemi napor, uspjela nabaviti ulaznice. Dječakova je sudbina bila odlučena. Ta fascinacija nikada ga nije napustila, a sudbina mnogih ljudi, vrijeme je to pokazalo, bit će tim činom također obilježena.

 

Započeli su njegovi satovi plesa, prvo u folklornim dječjim grupama, zatim u Domu pionira u kojem je počeo učiti balet i gdje je njegov talent odmah prepoznat, no put do prave škole baleta, bit će kao i sve u njegovu životu trnovito. Tatarski temperament dovodit će ga često u sukobe s okolinom, ali isto tako taj temperament i instinkt umjetnika vodit će ga do vrha na kojemu ga samo nekolicina uspijeva dostignuti.
Rano je shvatio da učenje mora nastaviti u velikim školama. U Moskvi to nije bilo moguće, nije bilo mjesta u internatu te je produžio za Lenjingrad. Školska godina još nije počela i morao je spavati po parkovima dok se internat nije otvorio. Primljen je odmah na školovanje, dodijeljen pedagogu Aleksandru Puškinu, čovjeku koji će ga učiti balet i smirivati njegov buran temperament.

 

Tehnika kojom je ovladao dovela ga je ubrzo do angažmana u kazalištu Kirov, danas Marijinski teatar, gdje je bio partner vodećim balerinama, poput Natalije Dudunskaje ili Nine Kurgapkine. Odbacujući autoritete mijenjao je dijelove koreografija ili kostima i bio često u sukobu s upravom teatra. No više od svega mučilo ga je nešto drugo. Unatoč zatvorenosti zemlje koju je Staljinov sistem čvrsto njegovao, gostovanja inozemnih kazališta ipak su bila česta. Na njima je Nurejev zapazio drugačiji način plesanja, drugu vrstu školovanja koju je želio svladati. U to vrijeme jedina mogućnost bila je bijeg iz zemlje. Pri prvoj mogućnosti to je i učinio. Gostujući u Parizu 1961. godine, Rudolf Nurejev napušta trupu Kirovskog baleta i uz naravno velik skandal ostaje zauvijek na Zapadu.

 

Stil plesanja, drugačiji od zapadnog stila i snažan, isijavajući temperament, postavit će cijelom svijetu nove kriterije, osobito nakon što je prihvatio mnoge manire zapadne škole koju ujedinjuje sa svojom, postavši Rudolf Nurejev – svjetska zvijezda klasičnoga baleta.

 

Živjeti životom emigranta nije lako. Balet mu je bio sve u što je vjerovao, smisao njegova života. Čovjek koji je vjerojatno otplesao najveći broj predstava na svijetu nije mogao stati. Kazalište je uvijek imalo novih izazova za njega. Upoznao je sve plesne stilove, koreografirao, dirigirao, neprestano putovao, zarađivao i kupovao nekretnine diljem svijeta u kojima nije imao vremena boraviti. Pariška Opera bila je mjesto posljednjih sezona njegova života u kojemu je djelovao kao direktor. Unatoč mnogim skandalima i sukobima s plesačima, ostvario je velike rezultate. Posljednja premijera koju je potpisao bila je Bajadera Ludwiga Minkusa. Bolest koju je nosio bila je u to vrijeme već vrlo poznata. Napor rada na predstavi podijelila je s njime nekadašnja partnerica Ninel Kurgapkina, koja mu je ostala vjerna prijateljica i kada to u Sovjetskoj Rusiji nije bilo jednostavno.

 

Koliko je bio sretan u svojem privatnom životu nitko ne može reći. Usamljenost je pratiteljica genijalnosti i uspjeha. Pred kraj života poželio se vratiti u Ufu, gdje mu je majka još bila živa. Zahvaljujući problemima s državnim aparatom koji ne oprašta emigraciju, potrebne vize dobio je prekasno da bi je zatekao živu.
Još se jednom pojavio na sceni tada već Marijinskoga teatra u Sankt Peterburgu. Svjedoci kažu kako se o plesanju tu nije moglo više govoriti jer godine su učinile svoje. No svi ponavljaju istu rečenicu znamenitoga kritičara Vitalija Vulfa: Bog je hodao scenom! Mučna smrt u 54. godini zaokružila je mit o njemu.
Poslije pojave Nurejeva na pozornicama Zapada, još će nekolicina baletnih umjetnika krenuti istim disidentskim putem i ostvariti uspješne karijere u novim prostorima te nametnuti rusku školu klasičnoga baleta kao uzor.

 

Baletna je umjetnost u Rusiji obožavana, bez obzira kakav sustav vlada, stoga ne čudi odluka Boljšoj teatra da u repertoar uvrsti predstavu koja govori o Nurejevu.  Ako uspjeh predstave bude ravan zanimanju to će opravdati zadiranje u način života i ponašanje ove legende i tumačenje njegova života. No njegovi poklonici nikada neće biti zadovoljni, jer jednostavno, Rudolf Nurejev je neponovljiv, ali srećom, zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i danas dostupan i to u svakome domu.