Sonja Kastl, bivša balerina, koreografkinja i šefica baleta u Zagrebu i Klagenfurtu, nedavno je proslavila 90. rođendan. Tim povodom s njom smo razgovarali o bogatoj karijeri, školovanju, pozornicama na kojima je plesala…

 

Sonja se školovala kod Mercedes Goritz-Pavelić, Margarete Froman i Milorada Jovanovića. U zagrebačkom HNK posao je dobila 1945. godine. Usavršavala se u Cecchettijevoj školi u Londonu kod Mary Skeaping i u Parizu kod Olge Preobraženske. Potom je 1965. godine postala prva ravnateljica osamostaljenoga Baleta HNK. Iza nje je 60-ak uloga: plesala je u “Trnoružici”, “Coppeliji”, “Romeu i Juliji”, “Đavlu u selu”… Tu je i 30 koreografija koje potpisuje te 60 baletnih ulomaka koje je koreografirala za opere, mjuzikle i druge kazališne vrste. Igrala je glavnu ulogu u filmu “Zastava” i dobitnica je Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo 1991. O njoj su Davor Schopf i Mladen Mordej Vučković napisali knjigu “Plesati znači živjeti”.

 

Kako je došlo do baleta? Zanimala vas je i gluma…

 

– Počela sam plesati u dobi od pet godina, u kazalištu Dječje carstvo koje su vodili Tito Strozzi i Mladen Širola. Radili smo jako puno dobrih predstava. Potom sam krenula u baletnu školu, a u HNK sam prvi put na scenu izašla u “Orašaru”. Tumačila sam upravo lik Orašara. Balet je prevladao nekako najviše zbog ljepote i osjećaja koji mi je pružao na sceni. Dok sam plesala, potpuno sam se predavala muzici, osjećajući se kao da letim kroz prostor nekog drugog svijeta. Ne mogu to opisati riječima. Moj otac arhitekt bio je prilično konzervativan i očekivao je da ću se baviti arhitekturom ili farmacijom pa nije bio oduševljen mojim izborom. Onda mu je profesorica Froman objasnila da bi bila velika šteta kad ne bih razvijala svoj talent i popustio je. Kasnije je bio s mojom majkom na svim mojim premijerama.

 

 

Kakva je bila Margareta Froman?

 

– Bila je modernija, u onom smislu da nije toliko inzistirala na tehnici. Bila je više, kako da vam objasnim, ‘tancovalna’. Ona nas je naučila plesati – ne samo kako se okrenuti i skočiti, nego baš kako plesati. Nije ni ona bila savršena tehničarka, stvarno nije, ali ta plesnost… Bože, i danas se sjećam kako je plesala.

 

Sonja Kastl, foto: Izdavačka kuća Zaposlena

 

Za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata nastava je bila prekinuta, zar ne? Jeste li plesali?

 

– Naravno, išli kod profesorice Froman doma. U njezinoj dnevnoj sobi smo plesale, nas nekoliko cura. Najprije bismo maknule namještaj, onda plesale, a kasnije ga vratile. Kad su bile uzbune, trčale smo u podrum. Jao, naše majke su bile jako uzrujane zbog toga i bojale su se, stalno su nam prijetile da nećemo više ići na balet, ali mi zapravo nismo shvaćale opasnost. Samo smo htjele plesati.

 

 

U godini kad je završen rat dobili ste posao u HNK…

 

– Voljela sam sve predstave u kojima sam plesala. Nikad svoje kolegice nisam gledala kao konkurenciju. Možda je to danas teško shvatiti, jer su stvari drukčije, ali Vera Marković i ja smo zajedno ljetovale i bile smo bliske prijateljice. Ako je ona plesala u jednoj predstavi, ja sam plesala u drugoj. Nikad se nismo ljutile zbog toga tko kad igra, niti je bilo ljubomore. Pa čemu, kad ima dovoljno predstava za sve nas. Osim toga, uloge smo nekad dobivali slučajno. Nećete vjerovati, ali zaista sam slučajno plesala na premijeri. Naime, Pino Mlakar, koreograf, nije se mogao odlučiti između mene i Vere. Vagao je, razmišljao, računao, ali nikako. Obje smo mu bile jednako dobre. Onda je odustao i dao nam da izvlačimo šibice. Izvukla sam dužu i plesala na premijeri.

 

 

Koji vam je bio najdraži plesni partner?

 

– Teško pitanje. Divni su bili Nenad Lhotka, Zlatko Voženilek, Dragutin Boldin, Miljenko Vikić, Damir Novak, Milko Šparemblek… Milko je, recimo, bio tehnički dobar plesač, lijepe figure i dobro smo radili zajedno. Bio je korektan partner, zaista. Joj, sjećam se, jednom me prihvatio loše pa sam pala. Imala sam masnicu od toga, a on se ispričavao danima. No, sve su to sitnice koje su normalne kad plešete skupa.

 

 

Koju baletnu čežnju nikad niste ostvarili?

 

– Jedna od uloga za kojima sam kao lirska balerina čeznula je Giselle i bila sam neopisivo sretna kad smo je počeli spremati za izvođenje. No, ta Giselle je bila zadnja za mene. Nisam je mogla izvesti, koljeno je popustilo na probama. Ozlijedila sam ga na gostovanju i Italiji, gdje su pozornice bile nakošene, i imala sam jedan spust na koljeno preko rista, baš u ‘Đavlu’. Stalno sam padala na desno koljeno, jače nego što je trebalo i šteta je napravljena. Jako sam htjela plesati Giselle. Sjećam se te zadnje probe koju sam otplesala. Dala sam sve od sebe i kolege su mi počele pljeskati. Znate i sami da se u dvorani nikad ne plješće. Meni moji kolege jesu. To je bio kraj. Ulogu su plesale druge balerine, a ja sam se posvetila novom poslu.

 

 

                                                                                                               Sonja Kastl, foto: Izdavačka kuća Zaposlena

 

 

Nakon toga ste postali ravnateljica Baleta… Odlučili ste biti drugačiji. Zašto?

 

– Znala sam da mi ne možemo biti kopija Moskve, Pariza ili Londona. Morali smo biti svoji, raditi svoje balete. Sjećam se koji je prvi balet igrao kad sam postala šefica – ‘Simfonija mrtvom vojniku’. Da, da, a svi su baš jako htjeli da bude ‘Labuđe jezero’. Mi smo sa svim tim našim baletima bome puno gostovali u inozemstvu i predstavljali nešto svoje. Osim toga, kad sam počela voditi balet, odlučila sam da treba dati priliku mladima. Meni nisu, morala sam se izboriti za svaku od uloga jer su smatrali da sam premlada.

 

Koje su vam najdraže uloge?

– Znate, uvijek vam je najdraža ona koju u tom trenutku spremate. Voljela sam ih mnogo: od Julije preko Jele pa Kraljice Amazonki, djevojke u “Čudesnom mandarinu” – nabraja.

 

 

Pratite li balet danas?

– Ne. Ne zanima me.

 

 

I dalje vam je najdraža Maja Pliseckaja?

– Apsolutno. Nisam vidjela nijednu koja bi bila bolja od nje.

 

 

Premda ne gledate baš balet, ipak vidite trendove, zar ne?

 

– Da, i nisam sigurna sviđa li mi se to što vidim. Kad vidim da plesačice vrte 64 fouettesa, a nema tancovalnosti, uzaludno je to. Balet je za plesanje, da bi se uživalo, da bude lijepo i publici i plesaču, a ne da se natječemo tko će više skočiti ili izvesti više okreta.