Radnja baleta smještena je u staru Indiju. Solor, hrabri ratnik, zaljubljen je u Nikiju, hramsku plesačicu ili bajaderu. Veliki Brahman, hramski svećenik, također je zaljubljen u Nikiju i to joj neprestano govori. Ona odbija njegovu ljubav i obavlja svoje dužnosti u hramu. Kasnije, nakon ceremonije slavljenja vatre, ona se nalazi sa Solorom. Jedno se drugom zaklinju na vječnu ljubav nad svetom vatrom, a sve promatra Veliki Brahman. Bijesan, zaziva bogove da mu pomognu uništiti Solora. Ratnici se okupljaju u Radžinoj palači gdje će Solor dobiti nagradu za svoju hrabrost, ruku Radžine kćeri Gamzati. Solor pokuša odbiti, ali utiša ga princezina ljepota i mogućnost napretka koju će zadobiti brakom. Stiže Veliki Brahman i vidjevši zajedno mladi par, ispriča Radži o Soloru i Nikiji. Na Brahmanovo zaprepaštenje, Radža naređuje da se Nikija pogubi. Gamzati čuje ovaj razgovor i pošalje po Nikiju. Njih se dvije sukobe,  Nikija čak pokuša ubiti Gamzati, ali ju zaustavi sluškinja. Na proslavi zaruka Gamzati i Solora, Nikija pred svima pleše tužni ples. Na kraju plesa, sluškinja joj donese košaru s cvijećem. Misleći da je to poklon od Solora, ona zapleše življe. Ali košaru je poslala Gamzati i u njoj je skrivena otrovna zmija koja ugrize Nikiju. Veliki Brahman nudi joj protuotrov, ali vidjevši Solora kako odlazi s Gamzati, ona ga odbije i umire.

 

 

U drugom činu, Solor kojeg progoni grižnja savjesti zbog Nikijine smrti, pokušava se utješiti pušenjem opijuma. Kako droga počinje djelovati, on počinje halucinirati o Kraljevstvu sjena gdje beskonačno mnogo Nikija lebdi pred njim. Kako vizija slabi, pristižu Solorovi prijatelji koji ga pripremaju za vjenčanje s Gamzati.

 

 

Treći čin počinje prizorom velikoga hrama gdje se odigrava vjenčanje. Brončani idol izvodi svoj ples te ulaze Gamzati i Solor. Tijekom svečanih plesova koji slijede, Soloru se priviđa Nikija. Odjednom se pojavi košarica s cvijećem kakvu je Gamzati poslala svojoj suparnici, pa Gamzati zaprepaštena naređuje da se vjenčanje odmah obavi. Bogovi, razljućeni smrću hramske plesačice, započnu veliki potres u kojemu se hram sruši i svi prisutni na vjenčanju poginu. Nikija i Solor ujedninjeni su u vječnosti.

 

 

Bajadera je jedan od onih baleta koji nude sve: jaku radnju od početka do kraja, predivne krajolike (hramovi i palače, magloviti prizori Himalaje), dvije izrazito jake ženske uloge, virtuoznu koreografiju za sva tri glavna plesača i delikatnu koreografiju Kraljevstva sjena za cijelo „baletno tijelo“ – ansambl. Glazba koja je napisana prema Petipaovoj koreografiji može biti i samostalno izvođena zbog svoje cjelovitosti i ljepote. Osobito čarobna, scena je Kraljevstva sjena: trideset i dvije balerine, kao oblačci dima iz Solorove lule, silaze jedna po jedna ponavljajući jedan te isti korak, posé arabesque i fondu.

 

 

Bajadera nije osobito poznat balet, možda zato što se izvan Rusije izvodi tek nekih četrdeset godina, a zbog velikog broja izvođača i teške koreografije, nije dostupan svakom kazalištu i baletnom ansamblu. Za izvođače je ona, osim tehnički, i glumački izazovna, Petipa je ostavio mnogo prostora za plesačevu osobnu interpretaciju svakog od likova. Solor se može tumačiti kao pošten mladić koji je doveden u situaciju iz koje ne može pronaći izlaz (ne može proturiječiti Radži) ili kao ciničan pustolov kojemu je osobni probitak važniji od obećanja. Nikijin pokušaj da ubije Gamzati može se tumačiti kao očajnički čin ili možda kao svjesna namjera da se eliminira protivnica. Gamzati može biti suosjećajna mlada žena koja želi licem u lice raščistiti situaciju s Nikijom, ali stvari izmiču kontroli ili može biti razmažena princeza koja postaje hladnokrvna ubojica. Koreografija za Nikiju je vrlo lirična, njeni su pokreti zmijoliki (osobito se to vidi u sceni njezine smrti). Gamzati mora, slično kao Odilija u Labuđem jezeru, izvući iz sebe svaki vrtoglavi skok i okret da bi zavela muškarca kojeg želi.

 

 

Prizor iz baleta, izvor:  www.ugm.cl

 

 

Teško je izdvojiti najpoznatije interprete ovoga baleta, budući da je svaka velika baletna kuća ove uloge dodijelila svojim najvećim zvijezdama. Izdvojila bih možda zvjezdanu podjelu Royal Balleta: Altynai Asylmuratova kao Nikija, Darcey Bussell kao razmažena i zlobna Gamzati, Irek Mukhamedov kao Solor. Osobito je teško izdvojiti nekoga od Rusa, ali Uliana Lopatkina kao Nikija izaziva suze u očima, a Maria Alexandrova postaje posebno opaka Gamzati.

 

Osobno sam imala zadovoljstvo gledati i jednu hrvatsku Bajaderu, onu u koreografiji Dinka Bogdanića za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 2002. godine. Koreografija je bila postavljena prema onoj Nurejevljevoj kakva se može vidjeti u Parizu i za mene je do danas ostala vrhunac i trijumf zagrebačkog baleta: neopisivo bogata i lijepa scena, brojnost plesača na pozornici, bajkovito Kraljevstvo sjena čija se ljepota i čarolija ne mogu riječima opisati, dvije karizmatične glavne junakinje, nacionalne baletne prvakinje, koje ću pamtiti čitav život. Nikiju je interpretirala lirična Irena Pasarić, predivnih dugih linija i izražajnih ruku, a razmaženu i zlobnu Gamzati snažna i dominantna Almira Osmanović. Rivalstvo i iskre koje su na sceni „frcale“ između ove dvije balerine trebalo je vidjeti, bilo je to jedno posebno poglavlje ovoga baleta. Često se sjetim ove naše Bajadere i sa žaljenjem se pitam kada ćemo opet imati privilegiju gledati jednu takvu predstavu, predstavu nakon koje je teško reći da nešto nije štimalo ili da bi se moglo popraviti.