ZAGREB – Sinoćnja je izvedba Bajadere bila posvećena nedavno preminulome prvaku Baleta HNK Zagreb, Damiru Novaku.

Damir Novak rođen je 1935. godine u Zagrebu gdje je završio baletnu školu kod Ane Roje. Od 1946. godine angažiran je u Baletu HNK te je promoviran u prvaka. Bio je i ravnatelj zagrebačkog baleta u dva navrata. Umirovio se 1981., a tridesetu je obljetnicu umjetničkoga rada 1982. godine proslavio legendarnom izvedbom Đavla u baletu Đavo u selu. Publika se sjeća njegovih velikih pas de deuxova s partnericama Majom Bezjak i Vesnom Butorac Blaće. Preminuo je u Zagrebu 2. kolovoza ove godine.

Nakon prigodnog sjećanja na ovog velikana hrvatskog baleta, publika mu je počast odala posljednjim aplauzom, a zatim je emotivnom uvertirom započela predstava.

Prvi se čin odvija u indijskom hramu. Mračna scena poprima još turobniji izgled kad na scenu izlaze svećenici obrijanih glava te podižu ruke u znak pozdrava poput nekog kulta. Veseliji je ples hramskih svećenica, bajadera, no dojam je siromašan jer ih je na sceni svega šest. Natalia Horsnell lijepo je i iskreno otplesala varijaciju Nikije oko hramske vatre. Ona je plesačica vrlo izražajnih ruku, s čijih vršaka prstiju teče energija, lijepih stopala i linija nogu i tijela. Izvrstan je Andrea Schifano kao Solor, mekih, visokih skokova velikoga raspona. Osobito je dobar pas de deux dvoje ljubavnika, naivan i mladenački zaigran.

Drugi dio prvoga čina odigrava se u radžinoj palači, no scena je nedovršena, kao da nedostaje gornji dio kulisa. Nedostaje i indijskih intenzivnih boja, izgleda poput izblijedjelih zidova. U ovom je dijelu izvrstan muški dio ansambla, plesači su usklađeni, visokih i čistih skokova i okreta. Iako su balerine u Plesu sa šalovima ujednačenije nego u prošlim izvedbama, i dalje postoje momenti u kojima glave nisu jednako nagnute ili je nečije tijelo pod većim kutem, pa ispada iz linije. Ne vidim potrebu da se taj ples postavlja na špice jer gotovo da i nema podizanja na prste, izuzev nekoliko soutenua. Plesačice bi u mekanim papučicama bolje osjećale pod i prenosile energiju na tijelo. Ivi Vitić Gameiro odgovara uloga Gamzati u ovoj verziji, osjetljiva i zaljubljena. Varijacija u prvom činu je korektna, ali trebala bi poraditi na rukama, osobito u okretu kada kao da izgubi osjećaj za ruke iznad lakta i dlanove.

Drugi je čin najslabiji u cijeloj predstavi. Za publiku je bolje da ne poznaje Bogdanićevu Bajaderu iz 2002. godine jer ovaj je čin blijeda slika te verzije. Nedostaju mnogi plesovi, a scena uglavnom zjapi prazna jer se plesači izmjenjuju, a na sceni su prisutne samo sluškinje. Veseo je Ples s vrčem, a pohvalna je i izvedba dviju učenica Škole za klasični balet. Ples s bubnjem je energičan i publika odgovara snažnim aplauzom. Pas de a’ction Gamzati, Solora i pratnje tehnički je dobro izveden, ali nedostaje energije. Jedinu eksploziju na sceni izazvao je Schifano svojom virtuoznom varijacijom. Veoma mlad plesač pokazao je iznimnu zrelost, ekspresivnost i kvalitetno partneriranje tijekom čitave predstave. Zmijoliku varijaciju Nikije pokvario je tempo glazbe. Na početku, kada glazba treba disati s plesačicom koja se izvija poput zmije, tempo je prebrz i tjera na hitre prijelaze između pokreta. U varijaciji s košaricom, kada glazba treba biti poletna, gotovo na granici ludila, tempo je prespor. Rasvjeta tijekom ovoga plesa gotovo da je negledljiva – u pozadini se mijenjaju kričavo ljubičaste i ružičaste nijansi koje se tuku s bojama kostima. Općenito, kostimi su vrlo lijepi svaki za sebe, ali ukupno ne stvaraju cjelinu.

Treći je čin biser klasičnoga baleta, ali čaroban je trenutak izlaska dvadeset i četiri balerine koje jedna po jedna izlaze na scenu ponavljajući isti pokret, pokvarila rampa koja se usred plesa podiže. Pohvalila bih Pavlu Pećušak koja je treću solo varijaciju sjena izvela smireno, precizno, dugih i visokih developpea i nečujnih gipkih skokova. Oduševio je i drugi pas de deux u kojemu su Natalia Horsnell i Andrea Schifano pokazali ljepotu klasične koreografije, izražajnost tijela i ruku, proživljenost glazbe. Lošiji je bio pas de deux sa šalom, a uzrok je očito bio umor, ali i neobjašnjivo loša izvedba solo violine. Ansambl je tijekom cijelog čina bio izvrstan, ujednačen, nježnih i mekanih ruku.

Treći se čin odvija na siromašnoj sceni koja predstavlja hram, no koreografija nadoknađuje nedostatak kulisa. Spektakularna je varijacija Zlatnog idola u izvedbi Tomislava Petranovića. Petranović, koji valjda cijelu predstavu provede u šminkeraju na bojanju tijela, oduševljava izgledom i vrhunskom tehnikom. Cijela je varijacija izbrušena do savršenstva, od ispruženosti stopala do položaja prstiju na rukama. Predstava završava dobro osmišljenim pas de troisom Gamzati, Solora i Nikije koji jasno dočarava Gamzatinu ljubav i Solorovu krivnju i čežnju za Nikijom. Nakon što se otvorio zastor za poklon, na otvorenoj se sceni prolomio aplauz, kako i treba biti, jer plesači su jedino zbog čega je ova predstava gledljiva. Ostaje pitanje zašto nema više postava ove predstave jer su u ansamblu mnogi sposobni prvaci i solisti, koji nisu dobili priliku iskazati se u glavnim ulogama.