ZAGREB – Prva ovosezonska premijera, predstava Apoksiomen, otplesana je sinoć u zagrebačkom HNK. Suvremeni ples kojeg su s koreografom Claudiom Bernardom stvorili sami plesači našeg Baleta, njih 17, ostavio je, očito, dobar dojam na publiku. Tradicionalno klasična publika dugotrajnim je aplauzom pozdravila plesače nakon što su otplesali sat vremena dugu predstavu.

 

Nju svakako vrijedi pogledati: glazba Tamare Obrovac koju pjevaju plesači je apsolutno fantastična, a osim toga, valja napomenuti da baletani i balerine zaista dobro pjevaju. Scena je cijelo vrijeme efektna – od platna koje predstavlja more, kojim započinje i završava predstava, pa preko rasvjete, koja je savršeno funkcionalna i značajna, pa do samih pokreta.

 

Mnogo je toga zanimljivo: plesači koji posve normalno i opušteno hodaju scenom, na početku predstave, nešto je što rijetko imamo priliku vidjeti na pozornici HNK. Plesačice koje raspletu svoje kose i potom mašu glavama također su slika koja se pamti, jednako kao scena u kojoj se Andrea Schifano svlači, postepeno skidajući kostim, a potom Natalia Horsnell pokazuje svu raskoš seksipilnih pokreta i plesnog umijeća.

 

Na sceni smo opet mogli vidjeti i Milku Hribar Bartolović, koja je zaista bila jako dobra, jednako kao i Alen Gotal. Treba navesti i ostale plesače koji su nastupili sinoć – to su Ozana Mirković, Barbara Novković Novak, Lucija Radić, Cristina Rotolo, Rieka Suzuki, Atina Tanović, Iva Višak, Iva Vitić Gameiro, Guilherme Gameiro Alves, Gianmarco Beoni, Adam Harris, George Stanciu i Simon Yohsida. Ova predstava, naime, nema glavnog lika, premda postoje solo dionice. Svi oni svojim su improvizacijama su doprinijeli tome da Apoksiomen izgleda baš ovako.

 

Prizor iz predstave, foto: HNK

 

Sinoć smo mogli vidjeti pokrete koji su lijepi i tečni, ali i one koji pokazuju ružnoću ljudskog tijela i postojanja, za koje smo htjeli da prestanu. Upravo to bila im je svrha – Apoksiomen nije vesela priča, već mučna, tragična i užasna. Priča o izbjeglicama koje prelaze more u potrazi za novim životom. Od Trojanki, koje su nakon pada svojeg grada odvedene u ropstvo, pa do modernih izbjeglica. A Apoksiomen? Taj kip mogao je vidjeti sve te izbjeglice, smatra koreograf Barnardo, i mogao je nijemo svjedočiti kako se ljudski užasi uvijek ponavljaju.

 

No, ipak nije sve bilo sjajno. Iako je predstava estetski veoma dojmljiva, kostimi su apsolutni podbačaj. Na početku plesači imaju neku vrstu radne odjeće za dvoranu za sebi, a ispod proviruje nekakva zelenkasta odjeća, koju ne vidimo posve jasno (jedino je jasno vidimo na Milki Hribar Bartolović, a mora se priznati da ni jasno vidljiva ne ostavlja neki dojam). Kasnije su u dresovima i gaćama boje kože. Nerealizirano, dosadno, već viđeno. Šteta – bolji kostimi sigurno bi podigli predstavu.

 

No, ono čega Apoksiomenu zaista nedostaje je emocija. Priča o izbjeglicama, o očaju i užasu, o bolu – sirova emocija je trebala prštati sa scene, no to se nije dogodilo. Čak i prizor u kojem plesačica vrišti nije snažan – prvi vrisak izaziva iznenađenje, ostali samo iritaciju. Ne razumijemo je posve, ne osjećamo njenu bol, samo nam njen krik para uši i želimo da prestane. Kao da predstava nije posve dovršena, kao da tu još uvijek nešto nedostaje. Šteta.